Zamislite da vam netko kaže da će vam morat rezat nogu. Ni odraslom čovjeku to nebi bilo lako a kamoli djetetu, koje je trčalo, skakalo i divljalo po cijele dane. Upravo su to riječi koje mi je rekla medicinska sestra dok sam bio na jedno od kontrola na koje sam išao svako par tjedana već godinu dana. Ako mi se podljev krvi u koljeno vrati (a vraćala se non stop već godinu dana i na svakom pregledu bi mi izvadili krv iglom) da će mi morat rezat nogu. U tom trenutku pomislite na sve one filmove, serije, knjige u kojima su invalidi i ne možete vjerovat da se to vama događa. Bila je jedna knjiga, ne sjećam se kako se zvala, možda čak i hrvatskog autora, o invalidu koji je snagom misli sam sebi napravio operaciju i prohodao (zna li netko naziv knjige). U takvom trenutku, sa pobjegnete od istine, čak će vam i ta misao uljevati nadu, da možda možete i sami sebi napravit operaciju. Možda netko od vas misli da postoji šansa da me sestra htjela zaplašit ali vjerujte mi, način na koji je to rekla, i težina tih riječi - tu nema mjesta za šalu ili zaplašivanje djece.

Očajan i prepadnut sam to što mi je rekla medicinska sestra prenio ocu u autu. Otac je to rekao babi kad smo došli a baba je znala za jednoga čovjeka u selu koji bi mogao pogledat tu ozljedu. Otac me odveo tome čovjeku, to su bili stari ljudi, djed i baka. Stario je uzeo nogu i pregledao je. Sjećam se da se smijao, kao da nije ništa, što mi je ulilo veliko povjerenje. Nakon toga je naložio mom ocu da kupi đigericu od ovna (ovo sam naknadno saznao od matere o kojem komadu mesa se radilo), da je malo popeče na tavi, i sjećam se da je trebalo začinit, pa mi je stavi na koljeno i zamota.

Hodao sam nakon 15 dana. Trčao nakon mjesec. Počeo treninrat košarku...

Ne mogu vam opisat zahvalnost i poštovanje koju osjećam prema tom čovjeku. Bitno je znati da se tu nije radilo o nekoj alternativnoj znanosti. Možda je alternativa ovdje ali u Sibiru, gjdje je navodno stari živio je možda bila standardna terapija. Ako pogledamo logički, moderna medicina ovakve stvari rješava sa gipsovima/longetama, dakle, imobilizacijom. Ovde se radi o istom principu, djelomičnoj imobilizaciji sa "živimi" oblogom koje direktno pomaže ozljedi da zacijeli. Možda je stari bio i doktor koliko ja znam. Samo znam da mu je žena rekla da je znao svaku košćicu u ljudskom tjelu osjetit rukom.Više ne znam, čovjek je umro. Nadam se da znanje nije umrlo s njim jer da nije bilo njega moj život, i život mnoge druge djece i ljudi, za koje znam iz priča njegove žene, bi bio puno drugačiji.

Uglavnom, nedavno sam izvrnio gležanj u penjačkoj dvorani i neki su mi davali savjete koje spadaju pod "kućnu medicinu", da ne kažem alternativu, tipa zamotat gležanj u list kupusa ili zamotat gležanj zavojem koji se prethodno ubaci u bjelanjak. Kad sam ćuo te savjete sam odmah pomislio zašto nebi direktno probao onu ultimativnu terapiju od starog koja mi je spasila nogu... Žena mi je kupila đigericu (nisam je tlačio da nađe baš od ovna, vjerovatno je to zbog same veličine đigerice, jer je baš trebao veliki komad za koljeno, ne pada mi ništa drugo na pamet, tipa da je "hranjivija", bilo kakva đigerica, glavno da je mekani komad mesa da se može priljepit uz zglob) popekao sam je na malo maslinovog ulja, posolia, popapria i stavio mješavinu začinskog bilja na dalmatinski (znači sve one ljekovite tvari iz kadulje, ružmarina, lavande, peršina, bosiljka) i zamotao oko gležnja dok je bilo toplo.

Nakon 7 dana hodam.

Eto, sad i vi imate ovu informaciju.